Čelici sa visokim sadržajem ugljenika su se mnogo puta lomili, kao što su osovine od čelika 45#, koje će se slomiti nakon kratkog perioda upotrebe. Uzimanjem uzoraka iz polomljenih dijelova i provođenjem metalografske analize često je nemoguće pronaći uzrok, čak i ako je teško pronaći neke razloge, to nije stvarni razlog.
Kako bi se osigurala veća čvrstoća nekih materijala od nehrđajućeg čelika, nehrđajućem čeliku se mora dodati ugljik, a karbidi željeza će se istaložiti. Sa elektrohemijske tačke gledišta, željezni karbid djeluje kao katoda za ubrzavanje reakcije anodnog rastvaranja oko podloge. Povećanje volumnog udjela karbida željeza u mikrostrukturi također se pripisuje niskim prenaponskim svojstvima karbida.
Radon se lako stvara i adsorbuje na površini čelika. Kada se atomi kisika infiltriraju u čelik, volumni udio radona se može povećati, što značajno smanjuje otpornost materijala na krtost kisikom.
Što je veći sadržaj ugljika, to je niži koeficijent difuzije kiseonika i veća je rastvorljivost kiseonika. Naučnik Chan je jednom predložio da su potencijal precipitata (kao mjesta zarobljavanja za atome vodika) i različiti defekti rešetke kao što su pore proporcionalni sadržaju ugljika, a povećanje sadržaja ugljika će inhibirati difuziju kisika jer specifični koeficijent difuzije kisika je takođe niža.
Budući da je sadržaj ugljika proporcionalan rastvorljivosti vodika, što je veći volumni udio karbida kao hvatača atoma vodika, manji je koeficijent difuzije vodika unutar čelika, veća je topljivost vodika, a topljivost vodika također sadrži informacije o difuzivnom vodiku, tako da je osjetljivost na vodikovo krhkost, s povećanjem sadržaja ugljika, smanjuje se koeficijent difuzije atoma vodika i povećava površinska koncentracija kisika, što je uzrokovano smanjenjem prenapona kisika na površini čelika.
